TANJA STANIĆ POEZIJA

Lažem te

kada kažem da ne odlazim

a koferi mi spremljeni

i odloženi u

izvjesno

Sarajevo

lažem te

bezobzirno

da sam jaka

i da mi ne smeta

miris ljeta i povjetarca

povrh grada kojeg

nišanim suzama

lažem te

dok milujemo ćilime

zamakli od pogleda

a niz moja bedra

tvoje ruke

gužvaju nabore

koncepcije

prevare

stare kojoj dugujemo

repliku i istu

besanu noć što sjeda na drugu stranu

Sarajeva

lažem te

da sve razumijem i da umijem

da se dijelim

i udijelim svima isti dio tebe

a ostavih na tvojoj strani rijeke

naramak arancina* i

pahulje latica ružmarina

i sve što se spasiti dalo

onog jutra

ili noći

prije dolaska

i zato te lažem

Sarajevo

da imam plastron na grudima

što odolijeva mačevima

i vračevima

bez svjetla

preko planina

ugaslih zvijezda

aviona i kordona cvijeća

i svijeća s onog mjesta

gdje smo pokopali snove

i premise

najslađe te lažem

Sarajevo

dotakni me ponovno

ne dopusti

da se propusti

i ulice opusti

i šume razlistaj

avlije  zablistaj

isto onako

polako

dugo da traje

dok ti se dajem

molim te

pogledaj me

ne skrivaj se

u sjene zastora

neka nas gledaju ptice

i ljudi

dok me ljubiš

Sarajevo.

*arancini-ušećerena kora naranče

riječju da te preletim

dahom da te opkoračim

tišinom da te izgradim

snagom da te prevarim

mišlju da te uspavam

ja da snivač sam

   Ti da san si   

Ne pitaj me kako pišem.

Rekoh ti da jedva dišem dok

umačem pero u mastionicu

na tvom srcu

i svaki stih urezujem

na bokove lađe

što nebu lijeće s

ankorama* neba boje

kao oči tvoje.

Ne pitaj me od čega nižem

kolajne sreće,

i kamo noću kreće želja

u pticu pretvorena,

ni otkud boja u tvojim snovima-

to su kaledioskopi

moje šarenice,

dva oblutka sa obala

mora  i malo crljenice.

Ne pitaj me kako ljubim;

um izgubim kada

dotaknu se duše

i ne čujem Jugo kada

doziva me dugo

da maknem se sa obala

tijela tvojega jer

razbiti će me valovi

o zidine grada

što pod tobom spava.

Ne pitaj me tko sam.

Imam sumnji plime

da sam tek soline* tišine

gdje sunce pretvara suštine

u koprene pučine  koju  zamišljaš,

gledajući u more oblaka kako putuju

i druguju, rastaju se i luduju 

a nikad se ni o čem’  ne pitaju.

ankore-sidra

soline- mjesto gdje se isušuje more i stvara sol

Piši me pjesmo

na domaku hrabrosti

što se prkosom i ljubavlju piše

u krošnjama i korjenjima

kap da sam kapi

kiše i ništa više.

Piši me silno

rasprsnutima valima

po škojima i dubinama,

toplim i slanim ustima mora mojega

nek’ žuboreći grgoljim i mrmorim

preko noćnog mraka

znamenje da sam znaka :

burevjesnica zvuka.

Piši me

pred suncestokom*

na otkosima

sa zrikavcima i  cvrčcima

i rasprsnutim sordinama cvjetova

u modrinama  krvotoka

života samoga.

U jutrima jednog listopada

crvenima od studi i stida

piši me

lažima i drhtajima

pred olujama

kada se nebo spusti

i oblacima dopusti da priđu zemlji

obgrli me tamjanom

tople moje crljenice

u zboru anđela njenih  deština*

duša grješna da se digne do visina.

Piši me onima koje neću dospjeti ljubiti

blagostivim glasom

dragostivim dodirom

i korakom lahora

kroz kosti mojih predaka

preko puteva obraslih u strmine

gorih od nevjere  i sudbine

prve , druge,  treće domovine.

U svjedočanstvima

i proročanstvima

pred očima Stvoritelja

ispiši me riječima

koje nemaju znakova

nek budem tek svjetlosti trag

zataknut za rukav

košulje bijele

na jedrima

galije što

plovi uz obale jedine vječnosti.

deštini- sudbine

suncestok-svanuće

ljubav je 

prvoaprilska šala

i zvonce oko vrata moje mačke (koju nemam)

i isključena tišina

ljubav je loš ritam

i preskočena posljednja stepenica

zbog promašene procjene razdaljine

i preplaćen suvenir uspomene

koje nitko ne čuva

ljubav je masakr cvijeća

svakog rođendana

ljubav je nedorečenost sposobnosti

i škripanje zubima

ljubav je

korizma  dodira i

blagodat mirisa

u mojim nosnicama

na vratima iznajmljenog jutra

ljubav je čokolada

i perverzne asocijacije u vezi  s mojom

tetovažom

ljubav je ritam srca i

aritmija misli

i slatko-gorki okus odsustva

tvojeg prisustva baš sada

u dvadeset i dva sata jedne vječnosti

ljubav je stigma i karizma

ona je

nesuvisla rečenica i mandarina

tete Nede 

ljubav je žulj na mojem stopalu

i osviještena radost kao da se

prije nismo ni smijali tako

nevino

ljubav je proljeće i putovi zameteni

do neprepoznatljivosti

ljubav je kompilacija nečega :

soli, sunca, straha, sile, seksualnosti…

ljubav je

Gordijev čvor

mojih vezica

i pokušaj da sam sebi izmamiš osmjeh

samo zbog mene

ljubav je

odstnost ticanja u zagrljaju

i prisutnost u alveolama

i ruke rumene od snijega

ljubav je…

ma ne znam što je

znam samo da je

sada razlivena

pod mojim  kapcima kao

krajnji napor da isteče

još jedan dan

u sretan nespokoj svih onih koji dolaze

ljubav je 

čujem je 

miriše

oslikana

raspjevana i

sirova kao dijamant

oko jezgre suštine 

i kao nedokaziva istinska alkemijska

formula

ljubav je

baš je tu je ti je mi je svi je sve je

jer je,

ljubav je.

Voli me

Neravnom putanjom padanja želja

Demografijom tranzicije

I kolektivizacijom tuge

Voli me

Fuzijskim reakcijama

Kolijevkom vjetrova

I sintetiziranjem radosti u osmjehe

 Voli me

Nasukanim brodovljem na hridinama

Raščlambom bombe u tvojim mislima

I Konverzijom energije oceana u dodire

 Voli me

Tehnikom tuša i krede i vodenih boja života

Akceleracijom sile teže

I prvim drugim i trećim porodnim dobom Ljubavi

 Voli me

Anestetiziranim bolom sreće veće od sna

Mlaznicom svjetlosti u cammeri obscuri ove stvarnosti

I harmonijom kompozicije duše

Voli me

Dijaliziranjem seksualnih potreba

Odgođenim smrtima stanica

I pogledom kroz konkavne horizonte okusa

Voli me

Diverzijom zagrljaja

Kontrakcijom riječi

I navigacijom po živčanim kanalima gdje ostaju tragovi

Da me voliš.

Poželite i neka vam se ispuni svaka želja,

zdravlja radosti i veselja

želi vama i vašim dragima

vaša Tanja!

Nije mi žao što je otišla

već što je odnijela crveni kaput,

i sada , svakog jutra, kada se nebom

prelomi rumena,

pomislim da je ona negdje

u horizontu skrivena

kao zora nova ili

tišina  u nekom

kanonu koji se ponavlja

i ponavlja do iznemoglosti

a ja ju ne umijem nadglasati.

Nije mi žao što je nema.

Navikao sam da ne postoji.

Dugo sam se trudio da

i njoj to dokažem ,ali

jesen je još uvijek  i lišće s javora pada kao kiša

u zlatnim bojama i ja vidim

vršak  njenih cipela kako se

igra  konfetima

koje prosipa iz nekih snova

u kojima me budila

oznojena,

njezina postelja,

ljutnja,

i kosa koju je ošišala

zato jer me prevoljela,

jer se bojala

da je tek uteg na vagi

jedinog Boga i jedinog raja

kamo je željela da stignem

onog  jedinog dana.

Nije mi žao što nije moja.

Nikada nisam ni htio da postane.

Ja nemam prava na njezine dojke

i usne napućene od čežnje.

Uzbuđenja su priviđenje za slabiće.

Iako je ona govorila da je sve

što ona jest samo moje,

dan što počinje i noć što se primiče kao lopov

i zvijezde i suze,

i da je sve u njoj tek kretanje

prema mojem zagrljaju

kojeg prepoznaje stotinama godina.

Nisam se pomakao kada je otišla.

Ona je znala da se pravim da spavam

da ne bih morao

da joj dokazujem da je u pravu

što mi odnosi crveni kaput

i jesen i svoje tijelo.

Ali nikada, nikada neću prežaliti

što svi oni trenuci u kojima sam

je držao u svojem zagrljaju i ljubio

nisu trajali bar jednu vječnost.

Hodali smo svunoć.

U jednom smo satu prošli desetke godina.

Kroz neke smo

hromo odšepesali u tuge,

a kroz druge duge sate

vodili nas u krajeve bez

početka ili imena.

Izgubio sam sjećanje,

usput,

držeći se za skut

neke žene ili sjene žene koja je umrla

petnaeste noći studenoga

ili neke od tih zimskih

tama u kojoj je bila sama,

progutala ju je kao vir,

a ja sam bio gladan

i hladan je bio studeni.

Životi su ispadali iz redova kao

klipovi kukuruza,

teško i prezrelo

čak i najmanje tijelo bilo je

starije od šume i starije od

tišine.

Hodali smo svunoć.

Nekoliko života tako i

nekoliko smrti.

Poželih da više nema

svitanja,

da prestanu hodanja i

šuma,

da se vratim

majci,

mlijeku,

zemlji koje nemam,

i rodu kojeg ne znam,

Hodali smo prokleto dugo u toj tmici,

ko krvnici

smrti koju nismo dočekali,

daleko od ognjišta,

od svetišta,

od života.

Zato te molim,

dijete moje,

duše mi tvoje,

ti ne hodaj,

stani

prkosno kao kamen međaš,

nemoj nikom da daš

sjećanja,

ona su nadanja

da tvoje ruke i grudi

nikada neće ozepsti

od straha i mraka.

Budi  majka,

i sestra i žena

i draga,

jer ti si stopa moja utisnuta u snijegu

ove studene noći,

i tebi ću doći,

jednom kada prestane

ovo lutanje i umiranje,

jedne zore sjajne

na padini,

i nećeš biti veća od paprati

što raste uz put koji

vodi do sela i oca i prela.

Vodit ću te za ruku

i svi će naši biti tamo,

predati će ti

relikvije

ljubavi

koje smo

sačuvali

dok smo hodali

svunoć-

života i smrti

usprkos.

          mojem ocu

Još uvijek ne

raspoznaješ

ljubav li je

to što udišeš dok

gledaš nedopustivo

njenog tijela predivo

oko tvoje čežnje

namotano.

Griju te bludi tih zjena

i kao krošnja

nad tobom nadvijena

duša njena.

Rekao bi «volim te»

al’ dvojiš se,

nepristojno li je

ili nije

izreći, dok buket riječi

priječi

da se dostignu usta,

i bojiš se,

ovog puta

rušiti sve vezice

ali na njene bi

podvezice nadovezao

kao zlatovez

svoj grijeh

i njen bi se oteo dah

pa nek je sve

privida prašina

nositi ćeš svojim leđima

i taj kamen smutnje

i sve slutnje

vrijediti će

kada se dogodi glas

tvojih sumnji spas

i s toplinom

jačom od sunca

izgovori:

 «I ja tebe,

ljubavi».

I svi bi nebeski anđeli

krilima zatreptali

tada,

al’ sada

ona tako jako  šuti,

daleki joj skuti od

tvoje ruke,

daleke joj misli

od tvojih zamisli,

i utišana kao

zemlja sama

za tren je samo zastala,

pogledom svratila

u ogledalo izloga

trgovine

cipela,

i produžila,

a ulica se izdužila od tvojeg pogleda,

njenog koraka laka,

i nade da će sve sutra dugačije biti

i ulica i izlog i ona i ti…

biti…

ili ne

biti…

Sva je bila vrckava i zvrckava,

i frcala je kao iskrica

radost s njenog lica,

i padala  na mene

kao neke kiše sretne

svaki put kad ju sretnem

ja pokisnem,

od nje ili od želje ili što

je već jesen, 

ne znam sigurno ali

želim već dugo

da krcka među mojim rukama

u slatkim mukama.

Jednom ću,

hoću,

kunem se,

stisnuti njene obraze

dok se ne obezobraze

crveni od stida.

Jednom ću je snubiti

i  ljubiti i

izgužvati joj

podsuknju

i k’o žicu je zapeti

među dlanove,

ima da mi violina bude njena koža

koju ću cimnuti

i štipnuti i

ona će ciknuti

i vrisnuti,

moja mala slastica

i čarobnica.

Ako treba,

čekati ću još

stotinu koraka da

se kao slučajno

spotakne

pa me dotakne za ruku

i da kliznu po mojoj

duši kao melem meki njeni prsti.

Da znaš kako  ću je jednom

uistinu srušiti,

u slast na nju se

obrušiti

šaputanjima

i gugutanjima ju gušiti,

a ona će se snebivati,

malo će u stranu gledati

i onda ruke pružiti

i uzdahnuti,

stežući me oko struka,

i sva ova muka,

dok ju gledam

kako se mreška kao

ješka na udici,

u tren će prestati,

ona će se predati,

podati

kao večer

kad se preko neba ispruži

i prospe milijun zvijezda

i ja gledam

sretan

oči njene i

večeras kako svjetlucaju,

misli mi golicaju

i pokreću svih sedamnaest mišića

mojih obraza

za jedan jedini

moj,

zapravo njen ,

osmjeh.

Ona je bila gola a

ti  malo izgužvan,

tih dana.

Po zidovima su lebdjeli neki čudni

trenutci kao oblutci

što nastaju i nestaju

iznad tvojeg čela, kao

zora bijela i krv vrela u obrazima

mamila te,

i dobro se učini još i bolje,

zaigrat ćeš na

rezigniranost

i post prije kajanja,

reći ćeš da je toliko pitanja na koja

nemaš odgovore

već samo dogovore

s njenim koljenima i grudima

i skutima,

jer

bila je

gola,

kao od majke rođena,

njena želja smjela

da te uzme i

da te oduzme,

ti si minus na karti koju je

cvikao život  za nju

prije previše

proljeća u kojima nije cvjetala.

I stvarno si izgužvan

od  ruku i misli što te prevrću ko

tople hljebove i

sve se karte okrenu na dame  i kraljeve,

dok igraš na poraze,

pobjeđuješ sebe

i zebe te to što je ona gola

i nema snova da te zagrli

i nema slobodu da ti ponudi

kao oprost

za tvoje šuplje oči

i tvoje nježne ruke,

samo umije da se tako lako podaje

kao tvoje predaje

i izdaje

kao gole gradske ulice

i njeno tijelo

golo

od duše koju je dala

davno, davno prije sebe

nekom tebe i tebe i još nekom tebe

kojeg ne poznaje,

osim površno,

to bi trebalo biti dovoljno

i biti će da je od toga

izgužvano njeno srce

kojeg ne umiješ baš ti

ispraviti,

popraviti , ispeglati,

ta nisi ti majstor za

te stvari, i ko je još čuo

da se duša kvari;

ma biti će da je sve od toga,

pitaj Boga, valjda toga  što je bila gola

kao tvoj stol i  krevet i frižider koje

je napustila

bez izgovorene riječi

ali sa milion i jednom

zaustavljenom psovkom

pred tvojim golim tijelom,

u ulici koja gleda na rijeku

zelenu

i golu.

Voleo sam da je gledam dok spava

sklupčana kao cvet pamuka disala je

sasvim neprimetno,

reklo bi se : ne diše.

Voleo sam da je slušam,

nekada bi pevala kao da je nadahnuo

sam Bog ili ne znam tko.

Tišina bi još dugo vremena

titrala tragom zvuka što je

ostajao iza nje. Kao duga,

srećno i šareno.

Voleo sam da osetim njeno

telo svojim dlanovima,

nekada se tako umiljato smeštala

u njima kao da je to nekakvo gnezdo

i ona će da se ugnezdi baš u tom trenutku.

Voleo sam kako je izgledala,

i voleo sam  što je otišla.

Da je ostala još koji dan, kada

su počele jesenje kiše i tamni

oblaci kada su se nadvili nad

gradom, poželeo bih da ostane

zauvek ili bar do kraja života,

al’ onda bi ona živela u kavezu

a ja okovan tugom što ju okovah

živeo pored nje.

Neka je odletela,

ptice to moraju,

da bi mogle da budu zaista sretne

potrebno im

je nebo plavo i snažna krila.

Ja nemam nebo, jedino imam

sećanje da sam nekada umeo

i ja da letim.

U kamenju, nebu i vodama,

već zarana,

toplina zasjela.

Šumori,

brbori,

pulsira

rastopljena

melasa

želja,

zrikavce doziva,

a ja

rasanjena tek

zvukovima

i uznemirena

kretnjama

jagodicama

prstiju

istežem

jedra bijela

moga tijela,

popuštam,

bez

odlučnosti i obrane,

da mi priđe

novi dan

rođen

u znaku vjetra

i čežnji

usidrenoj

       u kamenju, nebu i vodama.

 prepjev na engleski učinio,na čemu sam srcem zahvalna  :  T. K. M.   

She is my barren soil 
a swarm of crickets on silver mound’s branches dry
when the Sun is above high and karst stone is 
edged by countless riders,
of people she is betrayed, and of faith, water and hope .

She is my forbidden zone
I yearn to enter 
without any announcements  
loose from any traits of control 
and feelings redundant.

She is the finest and worst of my dreams 
that I awake in with lips swallen  
and heart aching in my ears,
like drums of war she springs from a time
when I was an arrow of love in her eyes.
She is my precious time lapsed  
and the scar I bear 
my horrifying weight of truth 
void of stupidity and blessing,
she is a preface and nothingness so utter
in my hand, prior to a dream,
like an urge to tell the most hurtful lies 
to cheat on her with my self
and everyone I meet.

She is my sermon before the crowd 
from within me she cries out 
and lets everyone applaude for the
emotional crescendos shed does
in spite of tears that seal them each time
some of them we share 
and some of them she dares not to halt.
 She is the pilgrimage I dare not to undertake
yet I leaped there and back 
from one end to the other 
more than once.  

She is the foundation of everything essential 
and it seems at times that the genesis of her
is in spite infinitely plain 
even in the lost sense of humor,

as she turns her head away 
to one of few sides of the world 
where I cannot be found.

She is so shamelessly mine 
and so are the very juices under the 
trees standing evergreen and tall 
sprung from a fairytale she believes in 
and awaits to be awakened with 
my kiss, she speaks of. 

 She holds the rawness of truth 

and when she looks at me, she bites her lips 
with words of devotion and fervor, 
halting them with with every waking breath
and teeth so pearly and equal.
She wriggles like an eel 
and charges back like a mighty tide 
taking over the shore that keeps me stranded
in thoughts of her alone 
who she is… what she is…
she is… 
perhaps…
Soul of my own soul. 

http://youtu.be/4XV3kV313Og

Ona je moja mrtva zemlja

i zrikavci u suhim granama

bijelog pelina kad je sunce u

zvizdanu i suri kamen

nazubljen jahačima,

izdana od ljudi i od vjere i vode i nade.

Ona je moja zabranjena zona

u koju tako želim ući bez

najavljivanja, bez kontrole

i bez suvišnih emocija.

Ona je moj najbolji i najgori san

u kojem se budim otečenih usana

i sa srcem u ušima,

odbija se kao  ratni bubnjevi

iz nekog vremena kada

uletih kao metak u njene oči.

Ona je moje isteklo vrijeme

i urezan ožiljak,

moja  teška tišina i

praznina i glupost i blagoslov,

ona je proslov i potpuno ništa

u rukama, prije sna,

moja potreba da joj lažem najbolnije,

da ju varam sa sobom i

sa svima koje sretnem.

Ona je moj govor pred svjetinom;

na sred ulice viče iz mene i dopušta svima

da plješću zbog njezinih emotivnih

crescenda koji uvijek završavaju sa suzama;

neke progutamo zajedno,

neke ona ne želi zaustaviti.

Ona je  moje hodočašće na koje nikada nisam

spreman krenuti a prehodam toliko koraka

da sam se već vratio nekoliko puta sa kraja

na početak.

Ona je apeiron svega suštinskog

i nekada mi se čini da je njezino prapočelo

toliko jednostavno pa čak i u

izgubljenom smislu za humor,

kad okreće glavu u neku od

strana svijeta u kojima nema mene.

Ona je moja bestidnica i sokovi

pod korom vazdazelenog drveća

iz neke od bajki u koje vjeruje

i iščekuje da se probudi poljupcem,

mojim, kaže.

Ona je surovost istine

i kada me gleda grize usne riječima koje zaustavlja

dahom i zubima,

i otima se kao jegulja

i vraća kao plima,

potpunu preuzima obalu na kojoj nasukan

razmišljam samo o njoj:

tko je? …što je?..

ona je…

valjda….

duša duše moje.

Oprosti mi

Lorca.

Noć jest zvjezdana

i on jest pored mene

i ja baš htjedoh

napisati najljubavnije stihove,

uznemiriti duhove

ili podignuti plime

izgovarajući njegovo ime.

Tama je odzvanjala nježno njanjava

kao ponjava prvih noći listopada,

preko golih bedara

grijala me ruka

njegova;

« Budi više od poezije.» -

govorio je,

spuštajući se

na postelju pored mene;

dugo smo gledali sjene na plafonu a

onda se ljubili  kao polipi.

I stvarno mi oprosti

Lorca,

guram te u naš zagrljaj kao

pokušaj da se ugušimo

meandrima nježnosti

što stružu misli

i odnose ih

u prastare planine ili

modro more

da se kasnije napijemo od njih.

Stvarno Lorca

mislim

da neću moći

ispisati nikakve stihove,

riječi su sada samo koprene sumaglice

pretijesne za toliko ruku , nogu, usana i duše

Lorca,

neka samo diše,   

prekriven zvijezdama što ih noćas ukradosmo za njega

od stihova

i ti i ja.

http://www.youtube.com/watch?v=g1vveTJN8Do&list=FLIaQ46KhqdTc&index=8

Ljubiti ću te u Firenci

nad Arnom su mostovi tako

nadvijeni u nježnosti

kao tvoji

prsti koračaju

preko mojih grudiju

tražeći savršen luk da

ih nadsvode.

Ljubiti ću te u Helsinkiju

stremeći k nebu

kao kupole izrastati

ćemo u divlje cvjetove

hladna sjevera

isprepleteni

linijama života kao

davne tisućuidevetstote

na uglu Fabianinkatu ulice

ja sam bila morska sirena

a ti stijena koja me okamenila

za vječnost jednu.

U Moskvi ću,

pijana od gena i Slavena

i prostranstva tvojih

ramena među

Djevičanski bijelim zidovima

ljubiti  te i ispovijedati se

snažno i ponovo,

kao da nikada prije nismo

padali i

bezuspješno tražili da se

podijeli moje i tvoje,

ali tko smije uzeti kap

rijeke i reći

da nije još uvijek ista rijeka.

U rajskim vrtovima

Indijskih palača

biti ću ružičnjak a ti

vrtlar zanesen bojama

u mojim očima

i dok brižljivo

oblikuješ moje tijelo

pod svojim rukama

pričati ćeš mi satima

o strpljivosti rađanja

ahata,

uzvratiti ću ti okusima na tvojim ustima.

Na surim klisurama

Atlantika  preplaviti će nas

šumovi magle i plime

i odvučeni u

tišine i dubine

među mojim bedrima,

kao morski bog naših otaca,

tvoja će koljena

jedriti strujama.

Ja ću stvarno i svugdje

na ovoj planeti, a možda šire,

vazda tebi dolaziti

kao da je praznik

i neću dati

nikome da me ubjedi da

postoji kraj s

tupim oštricama i

i postoje gradovi koji nas ne bi voljeli

neću nikada povjerovati,

kunem se

no,

dosta je bilo priče,

umornoj od putovanja

priđi mi bliže

i

ljubi me.

nevještom rukom vjetra

U njegovim očima

moja  je duša slobodna.

On nikad ne posustaje ni odustaje

i zove me nježnošću na koju sam se teško navikla

zbog predrasude da je ljubav tek  osobna iluzija i  pojavni oblik poezije.

Često  šetamo,

mirno,

bezvremenski,

jer

ne postoji mjerljiva količina

nečega što nas ima osim nas samih.

Nekad pomakne  krila na leđima

i nasmije se  kako  nespretno formiram

rečenice

i crtam krokije emocije

dok tragovi boje mojih prstiju  još dugo  ostaju u njemu,

tako kaže,  sigurna sam da ne laže.

Ja znam

tu je,

u nekom gradu , u svakom oblaku,

u mojim bokovima

i zubima

daje  mi se bez predrasuda

privida

on je voda kojom umivam

lice

i zbog njega moja suština

poprima oblik

virova na obrazima jednog obzora

koji me svakog buđenja

dočekuju s osmjehom.

Mogao si

izmisliti jedan grad

negdje na zemljovidu

moje zjene

i reći : „Evo ti grad u očima, ljubavi moja.“;

Sjedeći uz cestu

mogao si napisati drugo pismo,

puno prašine asfalta i reći : „Evo ti sva naša putovanja, ljubavi moja.“

Od uličnih prodavača mogao si

ukrasti vruće kestene i reći: „Evo ti blago najveće, ljubavi moja.“

Kad nema mjesečine mogao si

baciti mreže

i uloviti zvijezde i reći:  “Evo ti nebo za let, ljubavi moja.“

Mogao si

odabrati sat

i znak i hram i

Boga,

preoteti vrijeme,

pogledati preko ramena svijet

i reći : “ Evo ti snaga i vječnost, ljubavi moja.“

Sada je prekasno

da postanemo besmrtni.

Od nas je ostao samo

horizont,

modar kao bol,

ljubavi moja.

Toplina u cvjetovima

isparava sokove

lijepe se za bokove

misli kandirane,

teško se diše.

Preko krajobraza rumen sa obraza

prolazi brzo mislima

u oblacima odraza

zapeta jedra vedrine

dok sunce ne sine

levant mi budi

nasukan na

grudi

Teško se diše.

Pasti će kiše

preko akvarela riječi

jedno uz drugo

goli ćemo leći

rukom u ruci

preko neba prijeći

sve je drugo suviše

kada se teško diše.

on me voli kao ti  

kao oni

kao dan

kao sunce

kao san

kao glas

kao ne

kao da

kao sutra

kao sada

kao nada

kao pitanje

kao kajanje

on me voli

kao sjećanje

kao stjecanje

kao strah

kao idem

kao ginem

kao kradem

kao ubicu

kao stupicu

kao mrvicu

on me voli kao osobnost

kao gordost

kao pakost

kao jelo  

kao tijelo

kao neću

kao priču

on me voli kao nažalost

kao usprkos

kao bitak

kao svitak

kao ovisnost

kao seksualnost

kao banalnost…

on me voli

ili jednostavno

izmišlja razlog

da opravda

ljubav?